Kako je sve počelo. Ne znam. Nekim unutarnjim pozivom da odem u šumu.
Jednom prilikom sam pozvan na roštilj sa obitelji u pitomo pokupsko selo Vurot, okruženo s jedne strane rijekom Kupom, a s druge strane ogromnom šumom. Iako je ushit zbog puta postojao, pa druženje s dragim dijelom obitelji neki glas iznutra mi je ponavljao da moram u šumu. Na prvu mi nije bilo jasno o čemu se radi pa nisam obraćao puno pažnje, ali svaki put kada bih promislio o tomu javljale su mi se iste misli.
Nazvao sam bratića koji je upoznatiji s okruženjem i često je istrčavao svoje pse i pitao gdje se nalazi šuma u odnosu na mjesto našeg druženja. On se nasmijao i rekao da smo na samom rubu šume. Nisam mogao sakriti oduševljenje.
Nisam se značajnije pripremao za putovanje koje je ionako kratko, ali obukao sam tenisice koje su bile najprilagođenije za šumu i više puta provjerio aplikaciju koja zapisuje poziciju svakih nekoliko minuta.
Stigli smo, piće, prigodni razgovori, hrana. Svi su se ugodno namjestili i utonuli u razgovor.
Sve sam ih iznenadio, ustao se i izjavio da idem. Svi su me pogledali i upitali: kuda?
Kratko i rezolutno rekao sam da idem u šumu. Ponio sam bočicu vode, provjerio bateriju na mobitelu, pozdravio se sa svima i rekao da se vraćam za dva do tri sata. I krenuo.
Kada sam ušao u šumu osjećaj je bio neočekivan. Kao da sam se odjednom našao u Muir-ovoj šumi kako ju je opisao u Planine u Kaliforniji: „drveća i koncept njihove veličine i značaja koji se očituju u harmoniji njihove raspodjele i različitim aspektima tijekom godišnjih doba, dok su stajala uređena u svojoj zimskoj odjeći radujući se oluji, iznoseći svoje svježe lišće sa smolastim mirisom, primajući grmljavinske pljuskove ljeti ili njihovog odmara u bogatom jesenskom zlatnom suncu.“
Ušao sam u taj tajni svijet i bio sam. Čuo sam sebe. Čuo sam ptice. Čuo sam lišće kako šušti i blago odmora moju nutrinu. Noge su same hitale u nepoznato.
Ako ništa tada sam naučio da da nije važna destinacija nego je važan put. Iako nisam znao kuda idem cijeli doživljaj je bio neočekivano predivan. Osjećaj povezanosti i odlično raspoloženje je putovalo sa mnom.
Krivudava staza, palo drvo ili ptica koja daje zadnju notu za šarenu i opuštajuću sliku šume jednostavno čovjeka odnese tamo gdje nije nikada bio ni mentalno ni fizički.
Uskoro sam stigao do rijeke. Kratko sam predahnuo i uživao u anestetičnom pogledu u rijeku. Slučajnost u postojanju rijeke je očita i jasan je nedostatak razlike kapi od kapi, a ustvari sve je savršeno predivno i umirujuće. Savršen prikaz ekvilibrija i entropije zajedno.
Krenuo sam natrag i nakon tri sata stigao. Na kraju sam stekao dojam nestvarnog sna. Izlazak iz šume me ostavio obnovljenog, osvježenog i vitalnog nekako drugačijeg. Od tada sam znao da je šuma, brdo, planina, nebo, rijeka ili jednostavno rečeno priroda odgovor koji sam tražio.
Priroda djeluje umirujuće i terapeutski i kako sam istraživajući kasnije saznao Japanci to zovu “Shinrin-Yoku” ili hrvatski šumska kupka. Koncept uživanja u šumskom ozračju tijekom lagane šetnje ili hodanja.
Ostaviti iza sebe sve distrakcije (kamere, mrežu). Hodati s nepoznatim ciljem dopuštajući tijelu da te vodi. Stati ponekad i poslušati lišće ili osjetiti stazu ispod nogu. Sjesti i čuti zvukove prirode. Recept je vrlo jednostavan.
Zato često kada penjemo ili hodamo iako u grupi odmaknem malo da bih čuo prirodu i uspio utonuti budan u nju.
Zato sam tijelom i duhom planinar i ljubitelj prirode. Do neke druge zgode.
pdzagreb.hr; <p>Written by Elvir Munjaković</p>
