Planinarskih izleta je mnogo, većinom su oni jednodnevni i dvodnevni, a ponekad znaju potrajati nekoliko dana. Jedan od takvih bio je proljetni izlet na Risnjak, po mom skromnom mišljenju i sa željom da na mene ne utječe lokal patriotizam, jedan od najljepših hrvatskih nacionalnih parkova.
S Risnjakom sam se prvi put susrela 2017. godine pridruživši se lokalnom planinarskom društvu prilikom uspona na Veliki Risnjak u sklopu obilježavanja Margaretinog leta u Bakru, starom gradu i luci podno Risnjaka. Tada nisam puno planinarila, tu i tamo na Sljeme, a ovo mi je bila prilika da proširim svoje vidike van zagrebačke gore. Opremila sam se kako sam znala, bolje rečeno opremila sam se s onime što sam imala spremljeno za koliko toliko aktivno ljeto na moru — tenisice izraubane na zagrebačkom asfaltu i starina za dva broja prevelika vjetrovka. Laganom šetnjicom prolazili smo kroz šumu da bismo u jednom momentu krenuli s naglim usponom prema Medvjeđim vratima, a nakon toga opet laganom šetnjom prema Schlosserovom domu. Tamo nas je dočekala Vesna, već spremna da nas opskrbi s paštom i fažolom, ali prije toga trebalo je doći do samog vrha, do volana. Kroz klekovinu, preko kamenjara, osiguranom sajlom došli smo do kamenitog grebena i tu su mi se odsjekle noge. Gotovo. Vidjela sam par ljudi ispred sebe kako laganim korakom preskaču i praktički trče preko grebena do vrha, a ja nisam mogla ni korak dalje napraviti. Vjetar je tako mahnito puhao da sam imala osjećaj da će me odbaciti natrag u Bakarski zaljev iz kojeg sam došla. I tako sam se ja odlučila sjesti i praktički četveronoške doći do vrha. Tako je i bilo, ali ipak, došla sam do vrha. Primila sam taj volan i nisam ga puštala.
Prevrtimo li film godinu dana kasnije, frendice i ja sjedimo u Zugu, planiramo što ćemo za 1. maj, produženi je vikend, možemo spojiti — Mogli bi negdje van Zagreba, nabaciti izlet? — Da da, ajmo! — Ali ja sam taj vikend sa školom na Risnjaku — Jel možemo s vama? — Pa vjerojatno bi mogle — Oni se vrate, a mi onda ostanemo još dva dana? I tako je i bilo. Te godine imala sam već više kilometara u nogama, Risnjak me potaknuo da počnem više istraživati Medvednicu i upišem planinarsku školu u kojoj sam sa svakim novim izletom razbijala strahove i pomicala svoje vlastite granice. Htjela sam se vratiti na Risnjak, vidjeti koliko se on promijenio, a koliko ja. Spremila sam svoj ogromni ruksak, ovaj put s boljom opremom. Sve je bilo tu, štapovi, gojze, vjetrovka, buff, flis, instant zobene, pašteta, špek, pribor za hranu. Dogovorile smo se da ćemo si kod Vesne priuštiti jedan topli obrok dnevno, a ostatak dana smo mogle biti na suhom. Taj ogromni ruksak nije mi pomogao prvi dan kada smo krenuli na 6-satnu šetnju preko Rimskih vrata na Snježnik, pa preko Srebrnih vrata na Frankopanski put, pa preko livade Lazac i Lovrićeve staze sve do Schlosserovog doma. Unatoč preteškom ruksaku, suncu i višesatnom hodanju nismo odustali od zadnjeg uspona na Veliki Risnjak. Dobro sam se sjećala tog puta od prošle godine, no sada kao da je sve bilo tri puta lakše. Sigurnim i pomalo ubrzanim korakom kretala sam se po grebenu prema vrhu. Ovaj put je vjetar otpuhao sav strah. Mogla sam se samo diviti pogledima koji su se pružali s vrha, prema Krčkom mostu i Omišlju, Riječkom zaljevu, Lokvarskom jezeru, Snježniku…Ekipa se raštrkala po stijenama, svatko u svojim mislima, gušteri na stijenama.
Sljedeća dva dana smo uživale, otpratile smo ostatak ekipe i zaputile se u istraživanje staza oko doma. Prošli smo Medvjeđa vrata, Horvatovu stazu, nekoliko puta smo ponavljale uspon na sam vrh. Razgledavale smo sve bliže livade, udoline, brežuljke, šume bukve i ostale. Nismo se žurile, sunce nas je pratilo čitavim putem, a Vesna nas je svaku večer dočekivala s toplim obrokom. Ne znamo od kud, ali za nas je izvukla i jagode. Dočekivali smo nove planinare, kartali, nazdravljali, izmjenjivali priče, staze i kilometre. Drugim riječima, u potpunosti smo se udomaćile. Zadnji dan ostavile smo za istraživanje izvora rijeke Kupe — jednog od najdubljih hrvatskih vrela. Spustile smo se do Platka pa autom do naselja Razloge iz koje vas vodi staza serpentinskog oblika sve do nadmorske visine od 321 m na kojoj vas čeka predivno tirkizno-plavo jezero. Još jedan vizualni dragulj za sam kraj izleta.
Sigurna sam da postoje teže staze, duže staze, postoje i veći vrhovi, no na kraju nisu brojke te koje pamtimo. Pamtimo ljude koje smo upoznali, emocije koje smo doživjeli, priče koje smo čuli, vidike koji su nas očarali, a najviše pamtimo kako nas je planina dočekala. Je li bila blagonaklona, je li nam dopustila da otkrijemo sve njene čari ili je otkrila tek onoliko da joj se poželimo ponovno vratiti. Takve planine se pamte, a takav je i Risnjak, goranski div s prvim redom do mora.
pdzagreb.hr; <p>Written by Lara Sobol</p>
